- Avaz, Al Jazeera, SIG site
Igman iz Konjica je primjer kako se treba raditi u BiH
Pucnji municije s ugraviranom oznakom IK, proizvedene u tvornici "Igman" u Konjicu, gradiću na Neretvi, odjekivali su od 6. marta 1950. godine, kada je tvornica počela s proizvodnjom, širom svijeta, od Novog Zelanda preko Kuvajta do Kanade i Amerike.
Tvornica smrti ili ne, bure baruta, kako se često upotrebljavaju složenice za opis konjičkog "Igmana", jedno je sigurno, ova fabrika trenutno zapošljava oko 1200 ljudi. Sa stalnom tendencijom otvaranja novih radnih mjesta za Konjičane je, s pravom, privredno srce grada.
Prilikom posjete "Igmanu", dolazimo na prvu kapiju, a tek kasnije ćemo shvatiti da je udaljena skoro pet kilometara od ulaza u tunel.
Postoji legenda da čak ni rođeni Konjičani nisu znali šta se tamo proizvodi. A i oni koji su znali, nisu pričali.
Proizvodni proces odvija se u kilometarskom tunelu. Pored je zgrada, tačnije ulaz u Titov bunker, arhitektonsko čudo. Običnom prolazniku ni danas ne bi palo na pamet da se na obali kristalno čiste Neretve, u podnožju planinskih vrleti, proizvode milioni metaka.
Začuđujuće veliki broj žena zaposlen je u ovoj tvornici. Rade na pakiranju, pranju municije, kontroliranju izgleda čahura, postavljaju u kalupe, slažu... Negdje na sredini tunela nalazi se proizvodna traka gdje se vrši kontrola ispravnosti čahura. Nema skretanja pogleda na stranu, a iznad glava uposlenika stoji natpis "očna kontrola"
. - Ovo je već odgovorniji dio posla. Svaka čahura mora proći kontrolu. Ako je neka oštećena, odstranjuje se - kaže šef "očne kontrole".
Na vrhuncu obilaska, došli smo u prostoriju u kojoj se barut sipa u čahure i gdje se postavlja zrno. Zamoljeni smo da tu ne koristimo ni fotoaparat, jer i najmanja iskra može izazvati...
Tvornica bez marke duga
Prema riječima direktora "Igmana", Đahida Muratbegovića tvornica nema marke duga niti kredita, te nastavlja kako se nakon rata tvornica digla iz pepela, te kako je propaganda drugih kompanija, koje se bave istom proizvodnjom, nanijela skoro veću štetu Igmanu, nego cjelokupno ratno razaranje.
“Mi smo imali sreću da nam je glavna proizvodnja pod zemljom, tako da taj dio nije uništen. Ali se valjalo boriti protiv negativne propagande, trebalo je strancima objasniti da kod nas više nije rat, da mi nismo svi propali i poginuli, da i dalje proizvodimo i nudimo kvalitetan proizvod. Na kraju, uloživši velike napore, učestvujući na sajmovima, obilazeći potencijalne kupce, štampajuči brošure, koristeći ranija poznanstva i veze, 2010. godine sklopili smo prvi poslijeratni milionski posao i od tada se nismo zaustavili, samo smo grabili naprijed”.
Ističe kako ovu industriju najviše usporava komplicirana procedura isporuke, a budući da četiri ministarstva moraju potpisati saglasnost za izvoz, zbog čega često dolazi do probijanja rokova.
“To nam je problem, ali, kad malo bolje razmislim, možda je tako i bolje, jer da nam je sve potaman, mi bismo poravnili i ko zna, možda više ne bismo imali toliko želje i volje da se borimo za razvoj i napredak.”
